Bog nema vremena
              za priče

Robert Perišić: "Užas i veliki troškovi" (Ghetaldus 2002.)


Pretvorili smo Boga u stražara demokracije, u još jednu birokratsku funkciju. Gdje je onaj s kojim se možemo dugo zadržati u prepirci i razgovoru, u istini i sumnji? Uposlen je kao i ostali. Nema vremena za priče.

  Ako je život priča, onda je pjesma u prozi na poetičan način ispričan život.
Robert Perišić počeo je sa zbirkom poezije 'Dvorac Amerika', koja je naginjala žanru pjesama u prozi. Za razumijevanje najnovije zbirke kratkih priča ovaj podatak je bitan i s njim se mora započeti.
Pjesma u prozi je proizvod 19. stoljeća. Romantičarski proizvod. Da bi razbili ustaljeno poimanje književnih oblika, romantici često eksperimentiraju sa modelima, iz njihovog poetskog laboratorija izašli su mnogi križanci, neki bi rekli - čudovišta. Za čistunce je miješanje poezije i proze ravno svetogrđu, a to je ono što su revolucionarni i provokativni romantici i htjeli postići. Zapravo je ovaj zanimljivi oblik jedini mogao izraziti duh vremena 19. stoljeća u kojem je malo mjesta ostalo za iracionalno, izmaštano, proživljeno, a sve su karte bile položene na znanstveno, promišljeno i objektivno. U takvom ozračju stvoren je oblik koji ujedinjuje poetsko i prozaično, stih i rečenicu, razmišljanje i sanjarenje.
O poeziji ne pišem. Doživljavam je. To je kukavički i puno govori o meni. Nakon Perišićevih kratkih priča iz zbirke 'Užas i veliki troškovi' bila sam u velikom iskušenju da odustanem. Trebalo je samo položiti pero, odmahnuti rukom i knjigu prepustiti nekom drugom. Jer me knjiga zbunjuje, osvaja, uništava. Kao poezija. I nastane muk. Kako izraziti taj muk? Nakon dugo odlaganja, spoznala sam da on ima svoje ime, prezime i matični broj. Dugo mi je trebalo da ga pronađem. Uporište je u egzistencijalizmu. Zato se ponovo moram vratiti malo u prošlost, u nešto svima poznato ali zapostavljeno iz istih razloga zbog kojih se o pjesmi u prozi više uopće ne raspravlja. Jer je također dio romantičarske struje, one filozofske i sanjarske, dio rezigniranog idealizma.
Svi Perišićevi likovi su romantici. Stari rokeri, siromašni studenti, bivši alternativci, usamljenici u tuđini, zaljubljeni mladići, bivši zarobljenici, mladi ljubavnici, pisci…Što im je zajedničko, sigurno se pitate. Kakve veze ima robijaš sa nesretnikom u ljubavi? Kukili i Laza ubili su babu sa debelim računom na banci, ali ga se nisu nikad dočepali jer su zaboravili da stara najprije mora sama podići novac. Pa su sa mrtvom babom na rukama, podržavajući je svatko sa svoje strane (kao da joj je loše), prohodali veliki dio grada, o čemu se kasnije godinama pričalo. Uhvaćeni su, odležali su deset godina, i zajedno se vraćaju iz zatvora. Grad je potpuno izmijenjen i "Kukili i Lazi činilo se na trenutke kao da se radi o jednom posve drugom gradu, jer ne samo da mnogo toga nije bilo na svom mjestu, nego je ovdje sve drukčije i mirisalo, drukčiji su bili zvukovi, drukčiji ljudi…" Kao što vidimo, Perišićevi kriminalci osjećaju i mirise, primjećuju svoju okolinu, nedostaju im ljudi…Ako smo o Raskoljnikovu na satovima lektire govorili u superlativima, čak ga i sažaljevali kao žrtvu birokratskog društva, zašto bi o Kukili i Lazi, dečkima iz Novog Zagreba, mislili drugačije? Nisu li i oni tipični proizvod našeg društva koje od potencijalno normalnih mladih ljudi stvara redikule vrijedne sažaljenja. Kukili i Laza željeli su promjenu, veliku životnu promjenu. Poželjeli su sreću, dobar provod, uzbuđenje, otklon od proklete anonimnosti. Dakako, ako stvar promatramo sa moralne strane, vraćamo se ponovo lektiri - zar nisu mogli nešto pošteno raditi u životu, pa štediti, pa tek onda…I zašto Raskoljnikov nije ušao u izdavački projekt sa Razumihinom pa polako…prijevodi, koja para na stranu, pa tek onda… Uz biografije slavnih političara danas su na policama biografije masovnih ubojica - provjerite koje se prodaju bolje. Pa ti budi pametan. U kakvom to društvu živimo ako su kriminalci jednako simpatični kao političari? Politika, kaže Robert Perišić, ionako postoji "da čovjek ne misli o sebi". Možda iz istog razloga nastaje zločin?
Želja za promjenom zajednička je svim Perišićevim likovima. Oni se svi osjećaju zarobljeni u svom životu, u ljusci vlastitog postojanja. "Osuđen si na ovaj život. Osuđen si na ovo iščekivanje. Na ovu nelagodu svuda tamo gdje stanuje ludilo." Pa čak ni obitelj, ta primarna zajednica koju pokušavamo sačuvati i štitimo je kao ugroženu vrstu, nije utjeha u tom svijetu nesmisla, reducirane komunikacije, deziluzionizma. Perišić, kao pravi vjernik, udara baš na vjerničke stvari, tamo gdje je potrebno najviše iskrenosti i poštenja. "Nema Boga. Ne bi bilo toliko loše da ga ima, makar negdje u rezervi. Ali nema. Nema nikakvog zakona." Koliko puta smo isto pomislili, ali se nismo usudili izreći, kao da egzistencijalna tjeskoba nužno ima veze sa komunizmom?! Pretvorili smo Boga u stražara demokracije, u još jednu birokratsku funkciju. Gdje je onaj s kojim se možemo dugo zadržati u prepirci i razgovoru, u istini i sumnji? Uposlen je kao i ostali. Nema vremena za priče. Tako ni obitelj ni Bog, te svete instance čovjekovog mikrokozmosa, nisu pošteđene razotkrivanja, komercijalizacije, užasa suvremenog kapitalizma. Totalni svijet totalne reklame, svijet koji citira samog sebe, svijet egoističnog ponavljanja i isticanja. "Ja ne znam gledati reklame. Na njima mi se uvijek najviše sviđa baš ono što se ne prodaje. Ponekad poželim obitelj, nasmiješenu ženu, duhovitu djecu…Ali, baš se to ne prodaje." Ovako razmišlja čovjek koji se još nije pretvorio u konzumenta. Ali je njegova tuga zato dublja jer ga ne usrećuju materijalne stvari. Iza njih vidi mehanizam do užasa licemjeran i bolestan. Ako želiš komunikaciju, ispadaš jadnik. Ako imaš povjerenja, ispadaš budala. Ako primjećuješ, ušutkaju te. Ako si šutljiv, tjeraju te na razgovor. Ako si usporen, dosadan si. I tako dalje. A nikada nisi dovoljno dobar i uvijek ti baš nedostaje neki super proizvod da budeš SAVRŠEN.
Egzistencijalizam u hrvatskoj književnosti ima dugu i kvalitetnu tradiciju. Trebalo mi je vremena da se prisjetim kako se nekada o tome govorilo. Još uvijek sam u šoku od spoznaje da se ponovo događa nešto što se nastavlja na Kranjčevića, Krležu, Slobodana Novaka, Vladana Desnicu, Edu Popovića… Nevjerojatno. Književni povjesničari imat će pune ruke posla, razloga za propitivanje suvremene hrvatske književnosti ima sasvim dovoljno. Ova knjiga je velika prekretnica. Pokreće niz značajnih pitanja na moralnom, društvenom, književno- teoretskom i književno- povijesnom planu. Usuđujem se konstatirati da je zbirka kratkih priča "Užas i veliki troškovi" pravi dokument svoga vremena i prostora. Vraća nas nama samima, vraća nas u tradiciju propitivanja egzistencije, pošteno se angažira za autentičnu priču. I običan život ima svoje tonove, boje i mirise, kao pjesma. Kroz Perišićeve priče narasta nam tuga, divljenje, sažaljenje, smijeh, plač, spoznaja, misao, rješenje. To je ono što nam nedostaje. Ako me razumijete, o poeziji ove zbirke ne mogu govoriti. Rekla sam nešto o onome što je uhvatljivo, što se može analizirati. Niti riječi od mene nećete saznati o onome što se događalo kada sam pročitala ovu knjigu. Otkrit ću vam samo da sam još uvijek, sedam dana nakon čitanja, u samoispitivanju. Što me je to vratilo meni i što će Vas vratiti sebi, saznajte sami.

Ivana Bašić

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr