Moj slatki Sputnik - roman u nestajanju

(Haruki Murakami: Moj slatki Sputnik, Vuković&Runjić, Zagreb, 2002.)

Zaokupljen idejom naše vlastite realizacije i mogućih realizacija koje žive samostalno i paralelno u istom svijetu, Murakami progovara o vječnoj temi ljudskog otuđenja, ne samo od društva i drugih, nego i od nas samih. Naše su moguće slike poput sablasti i sjena, dio naše podsvjesti, koje kod Murakamija poprimaju živi oblik i život se lagano seli i dijeli na druge oblike, sve dok od nas samih ne učini prazne ljuske osamljenih putnika poput svemirskih Sputnika.

Nagovarajući me da kupim ovu knjigu, prodavačica mi je uletila rečenicom "Morate to kupiti", eh, sada nisam posve sigurna je li to ona doista izgovorila ili ja to polusvjesno trpam u usta i um svakog prodavača, ali ionako je važnije ono što je usljedilo: "Njen britki humor sigurno će vas oduševiti". Malo zastanem, jer poznajem Murakamija kao spisatelja, a ne spisateljicu, pa pomislim: 1) možda ona govori o nekoj drugoj knjizi, ali gledam još jedino u Bijeli zamak Orphana Pamuka, koji, koliko znam, također, nedavno nije mijenjao spol, 2) pa onda lagano pogledom provjerim da li bi se prodavačica mogla uvrstiti u uračunljive osobe, pa me u neuspjehu pronalaska bilo kakvog tika, staklastog pogleda ili drugih manifestacija ludila polako počinje hvatati panika, ako on nije... a ako ja ne znam...pa, kako to da mi ni'ko nije rek'o...padam sve dublje i dublje u ponore kvazifilozofskih pitanja ŠtoAko tipa: na čemu počiva moje znanje, ako je sve jedna velika neistina, ako su me lagali u školi, a možda sam sasvim slučajno pronašla neprimjetan procijep u drugu dimenziju gdje je sve naopako, pa je svatko budala tko ne zna da je Haruki spisateljica broj 1 u Japanu, evo samo što se svi ne stanu smijati, i već mi buči u glavi (mogla bih i dalje, ali mislim da je to dovoljno o mojoj uračunljivosti), kad ono 3) možda se radilo, ipak, samo o lapsusu linguae, i sve se u dijeliću sekunde ponovno vrati na svoje mjesto. I, dapače, toliko povjerujem u to riješenje i mogućnost da je prodavačica njega prekrstila u nju toliko samorazumljiva da niti ne posumljam kako bi i drugi dio njezine konstatacije iole mogao biti neistinit.
Murakami u Mom slatkom Sputniku ne želi biti duhovit. Priča ozbiljnu priču, priču koja mnogo više postavlja pitanja, nego što nudi odgovore. Priča je to o čudnovatom nestanku pripovjedačeve prijateljice na malom grčkom otoku i njegovoj potrazi. I kada bismo morali zaokružiti Murakamijev roman na svim razinama, bio bi to roman o nestajanju, ili, još bolje, roman u nestajanju. Zaokupljen idejom naše vlastite realizacije i mogućih realizacija koje žive samostalno i paralelno u istom svijetu, Murakami progovara o vječnoj temi ljudskog otuđenja, ne samo od društva i drugih, nego i od nas samih. Naše su moguće slike poput sablasti i sjena, dio naše podsvjesti, koje kod Murakamija poprimaju živi oblik i život se lagano seli i dijeli na druge oblike, sve dok od nas samih ne učini prazne ljuske osamljenih putnika poput svemirskih Sputnika. Tek lagano ocrtavaljući taj proces ljudskog nestajanja u svojim realizacijama, Murakami prenosi svoju ideju na građu, prožima je nestajanjem, nezaokruženošću, nedovršenošću, naracija poprima bezbroj rupa, nestaje u sebi samoj, postaje ljuska, priča zbog priče, koja jednostavno ne drži vodu.
Kasnije, kada sam od tog štiva 'prepunjenog britkim humorom', taj isti našla tek na poleđini knjige, nisam nasjela, nisam pomislila da bi me ovaj tekst mogao toliko izmjeniti, pa da na stvari počinjem gledati toliko zamučeno da više nigdje nikada ponovno ne nađem obrise. Ne, moj zaključak, mene koja još uvijek čvrsto stoji na zemlji, je da su današnji prodavači veoma snalažljivi, pa instant informacije traže na koricama knjiga koje prodaju, a iz vlastitog iskustva znam koliko su bolji prodavači koji trkeljaju, pa bilo to umjereno i o glupostima, od onih koji ne trkeljaju ništa. Uostalom ono što mi je prodavačica rekla o Murakamiju nije neistina. Lijepo to tamo piše.
Čitanje Mog slatkog Sputnika slično je traženju onoga što nedostaje, traženja prave priče, odgovora, drugačijih pitanja. Pa tako i svaka preporuka postaje njezinim fantastičnim dijelom. Možda je i ženski Haruki, broj jedan u Japanu, dio igre, dio slagalice, moguća realizacija, a možda je tekst doista prepun humora, u nekoj svojoj mogućoj realizaciji i tako unedogled. Igra bez pravog kraja i granica.

Diana Ivandić

Želite li komentirati recenziju? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr