Tyranosaurus rex svijeta koji iščezava

Pero Kvesić: "Stjecaj okolnosti" (Meandar, 2002)

Preuzimanje trivijalnog žanra za takvu temu definitivna je zamka, koju je Kvesić očito previdio. Jer, poput života, sva nas visoka književnost podučava kako ništa nije crno-bijelo. Prema onome što je pokazao na ovogodišnjem FAK-u, Kvesić još uvijek ima snage da se suprotstavi nemanima na veoma originalan način, vrijedan svake pažnje. I zato s nestrpljenjem iščekujemo njegovo sljedeće ostvarenje. Veliki nikada ne odustaju!

Okruženi krvoločnim svejedima koji ne razlikuju smeće od hranjivih tvari, konzumentima 'lake hrane' koja ne opterećuje ni glavu, ni želudac, danas nam nije lako biti karika u hranidbenom lancu i nije se teško poistovjetiti s izumirućom vrstom, kao što je to učinio Pero Kvesić u svom novoobjavljenom romanu "Stjecaj okolnosti" u ediciji 'Sretne ulice' nakladničke kuće Meandar.

"... Da bi opstao, moraš se prilagoditi. Koliko god jak, ne možeš biti jači od života! Svaki je prasisavac pojedinačno bio neusporedivo inferiorniji od vrhunskog dinosaurusa, ali su dinosauri propali, a sisavci zavladali svijetom jer je došlo njihovo vrijeme. A što si ti? Dinosaur! Tyranosaurus rex svijeta koji iščezava" - riječi su prijatelja glavnog lika ovog lakog štiva u formi autobiografske proze. Nevjerojatno je kako i ljubavni roman kod nas lako preraste u roman strave i užasa. Iznenađujući je izbor ljubavnog žanra kako bi se progovorilo o generacijskom jazu i prolaznosti. Glavni lik, ostavljen od strane puno mlađe ljubavnice, izlaže svoju životnu filozofiju o opstanku u suvremenom svijetu gdje je mladost okarakterizirana kao sverušeći uragan, snažan i isprazan, ali i kao postojana struktura neznalica koja samu sebe opravdava. Kvesić, naime, nije daleko od istine, ali ona prava daleko je crnija i dublja i nemoguće ju je spoznati ako na stvari gledamo monokrono.
Sve su generacije jednako korumpirane, jednako glupe i isprazne, koliko pametne i produhovljene. Preuzimanje trivijalnog žanra za takvu temu definitivna je zamka, koju je Kvesić očito previdio. Jer, poput života, sva nas visoka književnost podučava kako ništa nije crno-bijelo. Tako da se generalizacije poput navedene na mediju 'ljubića' pretvaraju u pravo minsko polje.

Ono što najviše razočarava je činjenica da je Kvesić svojim romanom odustao od svake borbe i položio oružje. I nazvali ga mi plemenitim pacifistom ili ne, "pero" nije teški minobacač, riječ ne izbacuje granate, niti ubija ljude. Upustiti se u pisanje 'ljubića' s tu i tamo kojom pažnje vrijednom digresijom nije ništa drugo do predati bitku bez borbe. A Kvesić definitivno nije slabić koji bi, prema svim zakonitostima Darwinove teorije prirodne selekcije, trebao nestati kako bi jači napredovali. Ljubići, ti "jeftini primjerci prezrena književnog žanra" nisu takvima bez razloga. Oni opisuju iskustvo koje proistječe iz fikcije, a ne iz života.

Jednostavno, ovo nije Kvesić kakvog poznajemo. Njegova snaga, ona jezična, iz koje proistječe i ona umjetnička, u britkom i svježem humoru koji ga izdvaja, ovdje, nažalost, nedostaje. Žaliti se na stjecaj okolnosti jednostavno nije dovoljno. Stjecaj okolnosti je i većima od Kvesića onemogućio izdavanje vlastitih djela, satjerao ih u kut, u bezizlaznu situaciju, ali nikada bez borbe. Pronaći jezik i kod, municija je novog doba. Nije potrebno da nas razumiju krvoločne zvjeri, već preostali dinosauri, pa makar pisali i drevnim tabasaranskim jezikom.

Prema onome što je pokazao na ovogodišnjem FAK-u, Kvesić još uvijek ima snage da se suprotstavi nemanima na veoma originalan način, vrijedan svake pažnje. I zato s nestrpljenjem isčekujemo njegovo sljedeće ostvarenje. Veliki nikada ne odustaju.

Diana Ivandić

Želite li komentirati recenziju? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr