Naknadni suverenitet

Zvjezdana Jembrih: Janusove kćeri, sestre, nevjeste… (Naklada MD, 2001)

  Pretpostavljam da ste “Janusove kćeri, sestre, nevjeste...” pročitali. Ovako ili onako. Prije no što je Zvjezdana Jembrih napisala knjigu. Baš kao i ona. I čitala i vidjela, gledala. Ali je to nije zadovoljilo; ta suhoparna izvedenica koja ostaje plutati iza lika kad je samelju bezbrojna usta usmene predaje i iščaraju guščja pera kako im se svidi da jedva razaznaješ suvisle obrise nekadašnje cjeline. Sa nervom literarnog istraživača, autorica postavlja pitanje koje leži u srži svake naracije s ciljem da nagradi slušatelja, čitatelja: “Što je bilo dalje?” ili “Što je bilo još?”
Kao posute čarobnim prahom, žene prošlosti se odljepljuju od svojih čvrsto im prikovanih rodovskih funkcija (nevjeste, kćeri, sestre...) i kao snijeg u cvatu šire se u novoosvojenu slobodu, ispunjavajući je zakašnjelom atmosferom mirisa, boja, doživljaja i tajanstvenih relacija. One nanovo pronađene, stilski se zakapčaju u emotivni epigram, one razotkrivene kao propuštene u realnom vremenu, brzo zauzimaju svoje mjesto u samosvojnim strukturama i naročito detaljima (kosi, naborima skuta, radu ruku) i otuđenosti od vlastite, nekoć, bez njihove volje, napisane im sudbine.
Napisani ljudi izazivaju na razradu, doradu, izmještanje, preslikavanje, na savez s nekom daljnjom, drugačijom kulturom koja će ih zahvatiti sa svog aspekta, uvući ih u svoju dimenziju, ili- nepovratno zanemariti. Sud vremena. I sud osobni. Treba pritom oživjeti “Ja” lika i stupiti s njim u dosluh. Načuti iz njegove osobe sve što nije rekao, izrazio, artikulirati potisnuta zračenja. Suvremenicima to ne treba, jer sam doživljaj ljudskog i utisak o drugoj osobi plivaju u istom akvariju. Za epohe čiji su, za nas bitni elementi preneseni dalje, a sve ostalo raznijela prašina, treba.
I svjetlo izvire iz njihovih svijesti. Disperzira se po dotad nam zasjenjenim mjestima dodira, slutnji, nepoznatih komunikanata. Dopire do nas, u svojoj svjetlosnoj mjerljivosti brzine koja nadilazi prostor i vrijeme, obuhvaća sve što želi istodobno, zgušnjava se oko centra jedne nove jezgre koju primamo kao priču, mnogoliku, uslojenu, višestruku, a opet ukotvljenu u onome jednome “Ja”, Irene ( ne Sirene), Marije (bezimene), koje često odbijaju znati svoju matricu iz prošlosti. Neki likovi kriju svoju suprotnost (Princeza), ambivalenciju (Margarite), nedohvatljivu protežnost (Pieta).
Kao i genijalni Majstor, čije je samo “Ja” vječno i napučuje put iza sebe stvorenim oblicima napredujući u potrazi za tvorcem. Sve više stvorenoga iza sebe ostavlja. Nikoga nije ovlastio da stvoreno čuva, stoga je put stalno otvoren. Na njemu je putokaz da su najbolji likovi, stvoreni likovi, a ne nađeni, preoblikovani. Ukratko, Majstor je to postao kad je preuzeo odgovornost za ono što radi. Unaprijed suglasan sa posljedicama.
Gornja granica autorske slobode u postupanju s likovima je arogancija, kada se više ne prima ni tema ni autor (Noine snahe). Donja je granica simpatija smisla. Moguće je tako pristupiti i muškom liku, ali Pietro della Francesca nije ostao nedohvaćen kao cjelovito biće, nije ostao nelegitimno biće iza legitimne priče-etikete, nije ostao tek rodovska funkcija kojoj se pripisuje i čime se opravdava i pod nju svodi sva djelatnost stanovitog lika.
Zar nema Lotova kćer “još” nešto za reći, iskazati, pokazati, osim svoje naslonjene funkcije o neko muško rame? Zar nema pravo pitati? Vjera da ima, da se ženska bića rehabilitiraju u bića, može se protegnuti do u mitsko i bajkovito (Crna kraljica), jer isti filter je stvarao historijski opis jednih i drugih (i trećih, onda živućih žena bez funkcije-priče).
Stoga u knjizi nema žena izrijekom tako označenih, kad upravo pričom uspostavljaju sebe kao čovjeka. Da i nisu postojale, svi bi ti likovi mogli ovako postati. Činilo bi se da je od priče ostao tek torzo, a da su kiše isprale njhovu sporednu društvenu uraslost koja bi vjerojatno bila ispričana alla Mauppassant.
Adele Hugo, da je kojim slučajem našla mjesto u Janusovoj galeriji, otvorila bi funkciju nesretne zaručnice, osim već poznate “Hugoove kćeri”. A do njezinih partitura još uvijek ne možemo, epitafno zaključanih u Hugoovoj ostavštini.
Autorica odabranim likovima uz to vraća i oči, svjetlosna osjetila, da same sebe vide, kompetentnije no što su mogle u realnom vremenu one same i oni koji su ih opisivali, šturo, bezkompromisno, neljudski. Dobivaju sublimne oči da vide sebe kao moguće žive, u nekom drugom kozmosu duše gdje se stvaraju potencijali za nešto novo. Opterećene sjetom, zaboravom, nemarom, slike i lica, likovi i obličja počinju disati, uzdisati, vikati, zapovijedati, svojom odlukom šutjeti. Njihova trajnost na zidovima i pergamentima poprima obilježja ljudskosti. Napokon.
Zamišljam svaku od njih kako sama sebi tumači prvu napetost prije pretvaranja “u sebe”:

Na rubu okvira
stojim
i njišem se
natrag u sliku
ili iskoračiti
Je li to napredak
ili nazadak
Ili će odlučiti
gravitacija?
Širim ruke i rastežem okvir,
puca.
Slika pada iza mene
još samo da izmaknem
dasku pod stopalima
što mi je davala iluziju
da sam u nečemu.

Ženama u povijesti je tijesno u sponama ne-povijesne sheme. Društveni život sveden na funkciju kao status tipa Diderotov nećak ne može pripadati ljudima više nego li oznaka “Vedranin bicikl”. Lišiti se toga, a ne povrijediti ni nositelja ni davatelja, jer bilo je kako je bilo, hrabro je i velikodušno onako kako umjetnička spoznaja i može biti kad je hrabra i velikodušna jer je nadsocijalna spoznaja. Mi smo ti koji stvaramo jedni druge. Pomoću Arijadnine niti odmatajućih riječi. A svaki je opis ionako privremen.
Ali ne bi takva (ni obična) spoznaja trebala biti ni podsocijalna i to je ono na što upozorava ova knjiga lijepih , sunčanih korica s varijacijom Adamove ruke na Michelangelovom svodu. Kao kasna utjeha, ali ne i prekasna, već jedino mogući pristup modernog čovjeka povijesnim osobama kao potencijalnim likovima, u kojima pripovijedač traži sebi ravnog sugovornika. Sa svim mogućim efemeralijama i duhovitostima tipa sms poruke rajske zmije u pijesku: sex love intelligence. Ne moram se igrati s onim što nađem, nego s onim što to za mene predstavlja.
Tu je od velike pomoći srodna umjetnost, likovna u autorice. Izraz u nekoj drugoj umjetnosti unosi svježinu i transformira oblike, sjetimo se samo (kipara) Günthera Grassa. Pomaže svojim tajnama zanata (Nofret), daje glas remek-djelima (La Tempesta) i razrađuje estetski dio svake epohe koja se navlastito putem njega emanira. Nema Mona Lise. Nema Hildegarde Bingenske. One “jesu”, ili još neiskazano nije krenulo u potragu za glasom? Pa onda možda i niste pročitali baš sve “Janusove kćeri, sestre, nevjeste...” prije nego je Zvjezdana Jembrih napisala knjigu. Njen izbor ide ususret onim licima na kojima je ostalo zaleđeno “ali..”, i teče u Mjesečevom ritmu od 28 dana-likova, sa Majstorom negdje u sredini. Njihove davno začete ideje traže novo biće da bi se u njemu slično ponovile, da bi opipavale sve svoje buduće rakurse djelovanja.
I još ponešto rezignacije rezultatom odnosa prema muškarcu: koliko su nudile, a koliko im je uzvraćeno. Metafizički višak je ostao neiskupljen i time opasan da se sruči na nekog nevinog, bez ikakve ideje o sebi. Na primjer, Jakova. Ako “Sarah“ bude napisana.

Đurđa Otržan

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr