Blaži od života, suroviji od literature

Zoran Ferić: "Smrt djevojčice sa žigicama" (Naklada MD, Zagreb, 2002.)

Anđeli su zbilja stjerani u kut, u bezizlazne pozicije. U svijetu koji je predvorje pakla a mrtvi već neugodno nadiru među žive i časte ih svojom opominjućom prisutnošću. Na svakom koraku vidim smrt, impotenciju i bolest. Postoje sigurna mjesta na kojima čovjek može pronaći mir i uspomene na sretnije dane, ali su i ona kontaminirana užasom povijesti i uprljana realnim problemima. Što više starimo, to se češće susrećemo sa tragedijama koje nisu nimalo nalik na tragedije iz školske lektire. Kad izgubimo iluzije, i vlastita nam lijepa sjećanja izgledaju kao uzaludni snovi. Što više znamo o svijetu, više se bavimo svojom probavom, dok nas život jednom, na kraju, ne svede na običan trulež i smrad.

Ovakvo je Ferićevo viđenje života u romanu “Smrt djevojčice sa žigicama”. Nije čudno da se atmosfera priče “Anđeo u ofsajdu”, posljednje iz istoimene knige, ponavlja na početku novog romana. Zbivanje započinje sprovodom djevojčice Mirne, na Rabu, jednog lijepog dana 1992. godine. Ali Mirna nije djevojčica sa žigicama. Glavna junakinja ove priče je nesretna rumunjska prostitutka Marillena, transvestit i žrtva okrutnog ubojstva koje se istražuje. Mirninu sudbinu i sudbinu Male od Žigica povezuje jedna teška kutija obložena crvenim muslinom u kojoj se nalazi sat sa plutonijem. Takve su satove koristili i Staljin i Causescu da bi se riješili svojih neprijatelja. “Zato im je poklanjao satove. A u satovima, naravno, radioaktivni plutonij. I žrtva nosi, ništa ne osjeća, zlatni predsjednički sat. Kao najveće odlikovanje. I onda počne pobolijevati. Prvo diskretno: umor, znojenje, loša krvna slika. Fali željeza. Kažu doktori, jesti puno cikle. I čašu crnog, poslije večere. A za šest mjeseci požrtvovnog druga više nema. Leukemija…” Mirna krišom odlazi Marilleni koja je uči rumunjski, i jednom joj prilikom ukrade sat. Mirna je kleptomanka. Nitko za to ne zna dok dijete ne oboli od leukemije. Mirnin otac Globus ubija Marillenu misleći da je kriva za smrt njegove voljene kćeri.

Ovo je okvir priče u kojoj zapravo sudjeluju svi malobrojni otočani. Pripovjedačko lice je patolog Fero koji živi između Zagreba, gdje provodi svoje zrele godine i Raba, na kojem je proveo djetinjstvo i kojem se sezonski vraća. Ovaj put stiže van sezone i svijet kojeg inače poznaje iz profesionalne perspektive izgleda poražavajuće jer otkriva sasvim druga lica ljudi koje pamti kao stabilne, zadovoljne i jednostavne. Deziluzije su goleme pa ovaj roman atmosferom rezignacije podsjeća na Novakov roman “Mirisi, zlato i tamjan”. Mjesto radnje je isto, motiv povratka na otok je presudan, a Fero nerijetko razmišlja kao Novakov glavni junak. Slobodan Novak se u Ferićevom romanu pojavljuje kao Bobo, spominje se i njegova kamena kuća sa prekrasnim pogledom na zeljev Svete Eufemije, i autentični su podaci iz života ovog hrvatskog klasika – proučava ptice koje se gnijezde u kamenom zidu njegovog vrta, puno čita, pije uvijek kvalitetno vino, posjećuje lokalna predavanja, vrlo malo izlazi među ljude i druži se samo sa rijetkima. Bobo njeguje Madonu, neuništivu staricu koja se iz Novakovog romana preselila u Ferićev roman, i još uvijek muči svoga pisca redovitim pražnjenjima crijeva između kojih se odvija njegov privatni život. Ako je Madona u klasičnom romanu simbolizirala povijest, ta povijest je, izgleda, prokleto žilava, i mene je osobno šokirala Madonina prisutnost u priči. Baba se nakada bavila nacionalizacijom, sada razmišlja o denacionalizaciji. Čak je i nekoliko rečenica iz Novakovog romana direktno prepisano, kao citat, u sceni u kojoj Bobo dolazi staricu previjati, pa joj kaže: “Lijepo smo se pokakali, oprali i namazali guzu i što sad još hoćete?” i još nekoliko Madoninih replika. Samo su barokni pisci ovako slobodno koristili citate, i na tako zastrašujuće otvoren način. Bobova ljubavnica Franka davna je Ferova ljubav i jedini nesumljivo pozitivni lik ove priče. Požrtvovna, pametna, susretljiva i divno se smije. Unatoč teškoj bolesti koja je polako ubija, Franka još jedina ima vremena za pravu ljubav i bezrezervno prijateljstvo.

U pozadini male kriminalističke spletke na Rabu događa se "rat na Velebitu". Vidljivo je da se i na malome otoku dešavaju bitne promjene u načinu života. Ferić je sjajno prikazao način na koji otočani, u svome mikrokozmosu, interpretiraju globalna zbivanja i kakva im značenja pridaju, kako ih intimiziraju, i kako od svega stvaraju svoje lokalne mitove i priče. Otoci su, hvala Bogu, još uvijek sačuvali ovaj rijetki dar sposobnosti očuđavanja stvarnosti.

U romanu se možete susresti sa franjevcima-egzorcistima koji šuruju sa službenim medicinskim ustanovama, čak ćete prisustvovati pravom srednjovjekovnom egzorcizmu, naletit ćete na mjesnog tupavca Mukija koji je “najmanji kurac Europe i Ciceron među debilima”, a ima tu i doktora koji proučavaju shizofreniju, a bogami i onih koji se bore za humanu eutanaziju, kao čuveni riječki “pratitelj leševa”, skandalozni doktor Jungwirth. Snima se pornić sa psima i prepariranim krokodilima. Dječica noću izlaze, tragaju za duhom umrlog šnaucera i usput se ukazuju prolaznicima kao duhovi. Svećenik Marijan slika nudiste. Majka otkopava dijete. Mađioničar pili pijanu asistenticu. Ukratko, Ferićev roman je kao novogodišnji štand: ima za svakog ponešto! Kako ga god okrenete, shvatit ćete da zadovoljava sve ukuse. Teoretičari književnosti mogu se zadovoljiti otkrivanjem intertekstualnih veza, pervertiti sa pornićima. Najslabije će proći romantični čitatelji koji traže od priče mogućnost za razmišljanje i dorađivanje. Ferić, kao Fero, patološki promatra svijet, a smrt je polazna točka s koje se teško zanosimo. Možda ste se, gledajući Mančevskog, zgražali kada dječaci na početku filma pale kornjaču i većina publike komentira sa: “Eto to ti je zapravo život…. ”.

Pročitat ću vam Ferićev opis u tom stilu. ”Ponovio se prizor što sam ga prije petnaest godina doživio s Renatom. Nekoliko dječaka iz grada sjedilo je na zidiću blizu samostana klarisa. Imali su kavez s vrapcima. Jedan od njih vadio je ptice iz krletke, umakao im glavice I krila u benzin, palio ih I puštao da lete. Ptica bi prhnula krilima, stravično cijukajući, kao da želi krilima ugasiti onu buktinju, a onda bi pljusnula u more pod gradom. Odozdola, sa šetališta, to je izgledalo kao da padaju zvijezde.” I kao što sam rekla na početku, životi su nam tragedije koje ne mogu biti uzvišeni primjeri. I priča o pticama koje gore nije priča o Ikaru. Shema je potpuno ista, rekli bi strukturalisti, ali jedna nam priča izaziva egzistencijalni užas, a druga nas oslobađa.

Ferić je nešto malo blaži od života, i nešto malo suroviji od literature. Ima kod njega neke tužne poezije, u tome što “ljubav uvijek izjavljuje dok je buka”, pa se kao čitatelji uz njega osjećamo uvijek kao uz nekog dobrog prijatelja koji svoju tugu utapa u pričanju priča o drugim ljubavima i tuđim životima. “Djevojčica sa žigicama” je uspješan roman, dobro napisan, ali do kraja doveden u bergmanovskoj atmosferi. Preporučam ga za čitanje u jednom dahu jer ne ostavlja mjesta za razmišljanje. A od Zorana Ferića očekujem nova iznenađenja koja će ponovo propitivati moju čitateljsku odanost.

Ivana Bašić

Želite li komentirati recenziju? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr