Moderna bajka kao dopadljiva
glazura na neukusnoj torti

Murray Bail: ”Eukaliptus” (Meandar, Zagreb, 1999.)

Nije loše podsjetiti se godinama prije štampanih knjiga, da vidimo što mi to zapravo čitamo i kakvo bi značenje moglo imati danas, godinama kasnije. Polazim u analizu ovog australskog romana kao u generalno čišćenje stana gdje moram izabrati ono što će ostati i baciti ono sa čime nikako ne mogu u proljeće. Osim što ovih dana kupujem eukaliptus-mentol bombone u trgovinama zdrave hrane, sinoć sam se našla, igrom slučaja, u “Ulici kaktusa” u Dubravi, u nekakvom botaničkom kvartu u kojem (baš kao i u romanu vrt eukaliptusa glavnog junaka Holdena) ulice nose imena biljaka. Slučajnosti? U njih ne vjerujem. Iako mi se ovaj roman nije u potpunosti svidio - objasnit ću zašto - ostavio je nekakav uvjetovani refleks da sve u vezi sa stablima primjećujem, senzibilizirana sam za njihova imena, a možda počnem i pisati njihove priče.

Eukaliptus je, kaže Rječnik stranih riječi, drvo podrijetlom iz Australije koje se koristi u drvnoj industriji i medicini ( EU + grč. kalyptos:pokriven, umotan). Kako se cijeli roman Baila Murraya svodi na priče o eukaliptusima, zaključujem kako je botanika puno šira od početne informacije. Na preko 300 vrsta eukaliptusa nakalemljeno je isto toliko njihovih osobnih priča, jer svako drvo ima svoj karakter, stav, misao, osjećaj… Saznajemo iz suvremenih znanstvenih istraživanja da biljke osjećaju jednako kao ljudi i životinje. To je znanstveno “otkriće” smiješno iz perspektive kultura kod kojih biljke ne samo da osjećaju nego se s njima može i pričati kao s ljudima, s njima se zapravo može provesti život. To, naravno, mogu razumjeti samo ljudi duboko ukorijenjeni i srođeni sa zemljom, baš kao stabla. Na Zapadu je ostalo još vrlo malo oaza mira , pa se mi čudimo kad nam kažu da biljke osjećaju. Naravno da se čudimo, jer ih ne osluškujemo, i ne govorimo više tako suptilnim jezikom, na nekim nižim razinama, na valovima duše.

Govor tišine poznaje neobični Holden, strastveni sakupljač eukaliptusa koji živi sa lijepom kćerkom Ellen na osamljenom imanju u Australiji. Za muža svoje kćeri traži muškarca koji će prepoznati sve rijetke vrste eukaliptusa u njegovom čarobnom vrtu. Otvara natjecanje u kojem se izmjenjuju svi mogući tipovi muškaraca. Cilju je gotovo nemoguće doći. Kad već izgubi nadu, pojavit će se istovremeno dva muškarca koji, svaki na svoj način, stižu do cilja. Gospodin Cave je vrhunski znalac eukaliptusa i uspijeva ih sve imenovati. (Imenovanje sliči stvaranju kozmosa iz kaosa, a Ellen je rajska djevojka s kojom će započeti novi život u toj pustoj zemlji.) Drugi je muškarac neznanac kojem nikada nećemo saznati ime jer ga nikad nije izgovorio. Znamo da ga upoznaje na šetnji, među stablima eukaliptusa. Kao Šeherezada pred kraljem Šahrijahom, on zaslužuje Elleninu pažnju dugim nizom zanimljivih priča kojima joj se približava i zbog kojih će ga ona iskreno zavoljeti. Dok stari i uglađeni gospodin Cave imenuje stabla pedantnošću sakupljača maraka, nepoznati mladić vrlo lijepog izgleda nadaren je za stvaranje trenutnih legendi o ljudima i njihovim sudbinama, potaknut izgledom i karakterom stabla kojeg on i Ellen susreću na dugim šetnjama kroz perivoj eukaliptusa. Posljednja njegova priča spašava Ellen od duboke tuge u koju je zapala shvativši da se imenovanju perivoja bliži kraj. Tada se neznanac prvi put pojavljuje noću. Priča joj čudesnu i istinitu priču u kojoj on postaje glavni junak i pobjednik natjecanja. Ellen se ujutro budi zdrava. Priča je počela iznova. Kraj je nerazriješen, ostala je slutnja o nastavku natjecanja u kojem će neznanac osvojiti Ellen usprkos očevoj bajkovitoj ideji sa eukaliptusima. Prevladala je ljubav, bajku je nadrasla osobna odluka, noć se pretvorila u nasmiješen dan. Bajka je gotova.

Bail je stvorio modernu bajku prepunu lijepih priča, atmosfera, razmišljanja o ljepoti, ženi, muškarcu, umjetnosti i prirodi. “Umjetnik humanizira čudo prirode izrađujući njezinu nedostatnu verziju, i tako nam priroda postaje bližom, unutar našeg dosega.” Ovo je samo jedna misao iščupana iz konteksta romana kojeg svakako treba čitati na više razina - na razini bajke, filozofskog eseja, intertekstualno.
Zamjeram autoru na pokušaju približavanja australske književnosti europskoj kroz upotrebu kodova europske bajke, zbog čega zanemaruje autentične australske kodove. Kod Baila, koji je dugi niz godina proveo u Londonu, prisutna je želja za okulturenjem australske šikare. Možda je Bail to shvatio kao humaniziranje prirode. U tom slučaju, njegova je knjiga nedostatna verzija Australije koja je europskom čitatelju približena kroz njemu poznate pojmove. Ne začuđuju me sve te puste nagrade koje je Bail primio u Australiji, jednu čak iz ruku same kraljice, jer je očito želja za približavanjem Europi jača od čisto književnih kriterija.To dokazuje koliko su naši europski preci jaki u kulturnoj politici Australije. U romanu se gotovo niti jednom ne spominje ime nekog australskog plemena, npr. Aboridžina , koji su domicilno stanovništvo, a navodno je knjiga pohvaljena zbog cjelovitog prikaza Australije.Vidim u ovom romanu opasnu i vrlo pametno izvedenu književnu verziju europske politike u Australiji i potrebe za dominacijom i isticanjem europskog elementa. Zato mi se tokom čitanja bajkovita razina činila neuvjerljivom, kao dopadljiva glazura na vrlo neukusnoj torti – ne stigneš do biti od zasićenosti površinom. Autor je usvojio mnoge lekcije iz književne teorije, poznaje tehniku struje svijesti i pomalo je koristi, načitan je…Možda ja svugdje vidim Marqueza, ali one krave iz Bailovih priča koje plutaju u muljevitim rijekama malo mi previše nalikuju kravama koje plutaju u Marquezovim pričama. Nije iskorišten samo motiv, nego i kontekst, što je ipak previše. Unesrećuju me metafore tipa “bila je plava kao kosa plavuše”, a to nije jedina tog tipa. Ne volim kada mi se u priči pojavi junak koji se zbog nespretnosti autora nemotivirano izgubi iz priče, kao što je slučaj sa jednim Elleninim udvaračem kojem je dana važnija uloga, a onda ga odjednom nema (gdje je nestao Kiwi?!). Ako je i prijevod na nekim mjestima doslovan, kao npr. “I Holand će privući novinare, neki vukući nevoljna fotografa, iz sydneyskih velikih listova. Danas je uobičajeno klipsati preko pašnjaka kao da se proteže do vječnosti, amen.”, dođe ti da i autoru i prevoditelju vratiš knjigu na popravak, uz nekoliko uljudnih objašnjenja.

Ja se vraćam europskim bajkama i australskim mitovima. Volim izvorno.

Ivana Bašić

Želite li komentirati recenziju? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr