Savršenost sakrivena u neobrijanim pazusima

Peter Esterhazy: "Žena"
(Disput d.o.o. za izdavačku djelatnost, Zagreb, 2003.)

Čitajući roman mađarskog autora Petera Esterhazyja, teško se oteti dojmu kako je spomenuti gospodin rastegnut između dvije vrste krajnosti- ili je nastrano perverzan, tj. perverzno nastran, ili mu je mašta upravo takva. Iako bi lako bilo kazati kako se za Esterhazyja treba iskreno zabrinuti i zabraniti mu ozbiljniji kontakt sa civilizacijom, iznimno je izgledno da se možemo naći u zabludi. Tamo negdje sredinom romana sasvim ozbiljno sam se zapitao jedno pitanje koje će mnogi vjerojatno okarakterizirati čak i optužujućim - je li moguće, dovraga, da Mađari dilaju tako dobre droge? U određenim situacijama, u pojedinim trenucima iščitavanja neobično dizajniranih redaka, doista se čini kako "čist" čovjek, europski intelektualac, ne može biti u stanju razmišljati o životnim situacijama na način na koji Peter Esterhazy to čini. Bez obzira što je matematičar…
Međutim, iako je teško povjerovati u takvo što nakon ovakvog uvoda, roman "Žena" ne uspijeva napraviti značajniji odmak od – dosadne zbirke pripovjetki. Tih pripovjetki je 97 (slovima: devedeset i sedam!), niti jedna od njih nema vlastiti naslov, već je uz riječ žena u zagradu upisan broj (pokušava li nam to autor sugerirati kako su za njega žene važne jedino u kvantitativnom smislu!?), a njihov početak ponovno nas nagoni na upotrebu pojma 'krajnost': žene su razapete između ljubavi i mržnje i to dvosmjerno, one vole ili mrze i njih se voli ili mrzi. Kao da sredina ne postoji, kao da je ukinuta svojevrsna ravnoteža u odnosima muškaraca i žena, kao da je sve ono što je između ova dva termina u emocionalnom smislu ukinuto i zaboravljeno.
Zašto su ove pripovjetke na momente dosadne? Ima li to veze s činjenicom da govore o ženama? Svakako ne. ONE su jedan kozmos koji može biti sve drugo osim dosadan i jednoličan. Ali je ovaj sud Esterhazy trebao postaviti na kudikamo drugačije temelje. Uzroke što se ova knjiga ne čita s lakoćom treba potražiti negdje drugdje, ne u izboru teme. Cijeli roman napisan je u osebujnom stilu, mahom kratkim rečenicama i konstatacijama koje su ponekad izravne "do boli", donekle prihvatljivim vulgarizmima ("Dobro vodi ljubav. Jednom riječju, bogovski se jebe.") i duhovitim opaskama. Ipak, činjenica je da upravo u toj igri sa vlastitim stilom definitivno prečesto gubi bitku i dolazi do barijera koje ne uspijeva prijeći, unatoč golemom iskustvu. Kratkoća rečenica očito postaje pretjerana i nesvrsishodna, vulgarizmi prerastaju u perverzije viđene u tvrdim pornićima (opis jedne od žena kako iz usta spermu ispušta na njegov trbuh, primjerice), a na duhovite opaske ne nailazimo po tridesetak stranica u nizu. Kao svojevrsni dokaz ovim tvrdnjama, navodim i nabrajanje koje se u jednoj od pripovjetki, konkretno u onoj naslovljenoj 'žena (65)', proteže na pune tri stranice (« …ljubim, i pritisnem je uza zid, uza zid radne sobe, uza zid dnevne sobe, uza zid predvorja, uza zid zadnje sobe (za odrasle), uza zid kuhinje, uza zid kupaonice, uza zid staklenika, uza zid tvornice drvenih vijaka, uza zid doma kulture, uza zid osnovne škole, uza zid gimnazije, uza zid fakulteta, uza zid crkve, uza zid kapelice, uza zid bazilike, uza zid bivše partijske škole, uza zid socijalnog doma, uza zid kioska, uza zid Kulker banke, uz plastični zid autobusne postaje, uza zid postaje prigradske željeznice, uza zid podruma, krčmi, gostionice, restorana, hotela, pansiona, pritisnem je uz ogradu, uz drvenu ogradu, uza željeznu ogradu, uz ogradu od kovanog željeza…» ) I tako dalje…

Esterhazyjeve žene nisu imaginarne. To su žene koje su prikaz stvarnosti, svaka od njih je doista jedna zasebna priča i svaku od njih možemo prepoznati osvrnemo li se oko sebe i razmislimo li o onome što se događa 'tu negdje'. Žene oko nas su i privlačne i odbojne, i lijepe i neugledne, i krotke i razuzdane, i vjerne i nevjerne, odurno debele i neodoljivo zgodne, drolje i anđeli. Njima smrdi iz usta, ne briju pazuhe, anus im je rascvjetan, dlake na trbuščiću su im svilenkaste, ispucani su im nokti na nožnim prstima, one neprestano telefoniraju, nose cipelu broj 43, kiša im ne smeta, imaju kostobolju, kasne. Zgodno je ovo moje nabrajanje, mislim da bi se i sam Esterhazy ponosio mnome, iako ne traje ni približno tri stranice… Njemu čak nije ni bitno tko je, što je, niti kakva je žena, iako u toj situaciji postaje upitno postoji li uopće neka druga kategorija koja određuje čovjeka ili, budimo određeniji, ženu. Mađar u svojoj prozi govori o majkama, sestrama, suprugama, ljubavnicama i prijateljicama, i one su sve ovo pobrojano. Uza sve nedostatke i mane koje su ljudske i poznate, žene opet iz nesavršenosti isplivavaju kao savršene. Koliko god to otrcano zvučalo. Tu nevidljivu savršenost uviđa i autor i u paničnom je strahu da ženu ne oslovi na pogrešan način (zaslužuje li ONA da joj se obratimo sa uzvišenim VI ili ljudskim TI? ), pa dosta energije gubi na razrješavanju te dvojbe sa samim sobom. Što je simpatično pročitati eventualno prva dva puta, kasnije postaje zamarajuće i, naravno, već viđeno. Ili već pročitano, kako želite.
Iako naslov dovoljno točno određuje bit romana i njegovu glavnu i osnovnu temu, sam spomen žene neizostavno uključuje i nešto dlakavo, neugledno i s vremenom ćelavo – muškarca. I odnose između te dvije "vrste", dakako. Pogled jednog muškarca na ženski bitak i postojanje, ma koliko frajer nastran, perverzan ili nešto treće bio, u svakom je slučaju priča o jednom odnosu čija zamršenost dobrano nadvladava jednostavnost i o kojem stotine i tisuće romana ne bi moglo kazati sve, pa je pomalo teško bilo očekivati da Peteru Esterhazyju to uspije u samo jednom romančiću. Iako je pisac Peter Nadas napisao za ovaj roman da je inovativan u mađarskoj književnosti i da je «Esterhazijevim romanom mađarska književnost postala bogatija za jednu veliku knjigu i konačno postala punoljetna», hrvatskom čitatelju nije sasvim jasno što je u ovom romanu tako veliko i inovativno?! Ostanimo samo kod toga da je možda Peter Esterhazy dobar pisac kojem je trebalo prevesti neku drugu knjigu jer ga je ovaj roman, očito, loše predstavio.

Marko Vidalina

Osvrt na recenziju

Čitajući recenziju romana Petera Esterhazya pisanu od strane vašeg mladog suradnika teško mi se oteti dojmu kao i njemu oko dojma njegovih krajnosti, koje su prilično nezgrapno sročene, da je on zapravo podsvijesno pod afektom samog načina autorovog pisanja. Pod tim mislim na dozu izražene direktnosti tokom, vjerovatno, cijelog romana.
To je stil, umijetnikov stil koji ne mora biti podređen ničijem ukusu, osim ukusu njega samog.
Dalje razmatrajući, donekle se uoči skoro svojevrsna prepotentnost samog recezenta, posebno pri kraju, gdje bezlično nabraja svoje primjere u duhu romana te se posprdno postavlja uz rame jednog aktualiziranog, priznatog mađarskog književnika. Na samom kraju svoje pitanje o toj inovativnosti u mađarskoj književnosti poistovijećuje sa svakim hrvatskim čitateljem. Možda nisu svi "načitani" kao vaš mladi recezent da bi mogli s vrha, tako postavljati pitanja. Neki hrvatski čitatelji možda i znaju da je mađarska književnost u svojoj povijesti, u odnosu na ovo djelo, daleko konzervativnija, kako stilski tako i tematski.
Ako ni iz kakvog drugog, samo iz tog razloga se ta knjiga, po P. Nadasu, svrštava među velike.

Mirel Huskic