(Ljubav), Seks i Selo!


 Priča o širenju i sužavanju onog područja u jeziku što posreduje emocije izuzetno je važna. Jer loši ljubavni romani, jeftina melodrama u sapunicama, izlozi agresivno ukrašeni srcima i pusta priča o tome što vrijedi kupiti, jezik koji skriva emocije i povlači ih, društveno gledano, u privatan diskurs i interne kôdove, potiču procese koji nepopravljivo uništavaju iluzije.


Kakav apsurd! Bez deklaracije, bez carine i bez logike, osim možda trgovačke, uvesti praznik i sveca pride i nakalemiti sve to na temu o kojoj svi, navodno, nešto znaju – ljubav. Zanemarimo li historijat sv. Valentina i trgovačke kič nuspojave i upotrijebimo sve to kao povod za priču o tome koliko hrabrosti ili ludosti treba da se na ovim prostorima nekom iskažu osjećaji, mogu vas samo pitati kada vam je i u kojim okolnostima posljednji puta netko rekao da vas voli a da to pritom nije bila osoba iz bliskog obiteljskog kruga (čitaj: mama)? Muški dio populacije, čak i ona supkulturna skupina koja se nekako nosi s trgovačkim diktatom u smrtnom strahu od kiselog izraza lica svoje bolje polovice pa kupuje ruže i drangulije sredinom najkraćeg mjeseca u godini, izmislio je impozantnu količinu zamjenskih termina. Nisu ni one zbog kojih ruže masovno stradavaju ništa bolje. Iskustvo govori u prilog tome, a ono što je zanimljivo u tome je da se taj isti jezik na kojem mislimo i računamo nikada nije u izvan književne svrhe tako kreativno mijenjao. Mace, mišići (ne mislim na muskulaturu), sunca i cvjetići nisu pritom ono na što mislim, premda će i taj dio vokabulara, trajno obilježen zajedničkim nazivnikom deminutiva, teško prijeći rubove govornih organa većine stanovništva. Kako masa tih neologizama gotovo nikada ne uđe u primjenu širu od desetak korisnika (uzela sam opasnu nadmjeru jer zapravo govorim o ishodišnoj točci množine), kakvim god trokutima ili četverokutima u uvećanoj slici pripadali, teško ćemo ih pobrojati. Još teže razjasniti internu etimologiju, ali priznajte da vrlo dobro znate o čemu je riječ. Svaka bi veza morala imati svoj rječnik. Dok trgovci trljaju ruke, mi se volimo proizvodeći kod kuće neviđene količine novih riječi prema kojima bi se alati za provjeru pravopisa kojekako odnosili. Uglavnom zbunjeno, pretpostavljam. No kada bismo se književno umiljavali bilo bi neusporedivo manje zabavno, zar ne?

U istom je košu i seks. Zanima me što bi statistike pokazale koliko nježnika (to je ta književna varijanta koja nas lišava stida kad nam kurac padne na pamet!;) i nježnica (možda je to pandan s istom funkcijom) ima pseudonim? Emotivna impotencija ili impotentan jezik? Ironija što nepovratno nagriza ljubavni diskurs i oduzima nam čak i iluziju da se neke stvari mogu komunicirati, ili neki još neprepoznat simptom hipertrofije postmodernističkog očaja? Jer čovjek bi, a kamoli ne žena, volio vjerovati da će kad sastavite ozbiljnu molbu za povrat iluzija, jer ste na različite načine bez njih ostali, Ministarstvo i sav njegov obiman birokratski aparat razmotriti vašu molbu, i na koncu ove duge rečenice donijeti odluku o povratu sredstava. E, pa upravo zato je priča o širenju i sužavanju onog područja u jeziku što posreduje emocije važna. Jer loši ljubavni romani, jeftina melodrama u sapunicama, izlozi agresivno ukrašeni srcima i pusta priča o tome što vrijedi kupiti, a ne s tim iz koje je poganske tradicije preko kršćanstva komadić utekao u kapitalizam (kakav gol; 2:0 za ekipu iz marketinga), jezik koji skriva emocije i povlači ih, društveno gledano, u privatan diskurs i interne kôdove, potiču procese koji nepopravljivo uništavaju iluzije. Najjednostavnije rečeno, kad vam se učini da ste u životu nesretni i umorni od tog neprekinutog slijeda događanja i kad vam sve govori da činjenice poput istine, jednakosti, pravde i ljubavi u punom smislu riječi predstavljaju dezinformacije jer nemaju opipljive, praktične potvrde u iskustvu, tad je vrijeme za molbu. Molbu Ministarstvu za kič da u nekim slučajevima nadzire proizvodnju i plasman proizvoda sumnjive kvalitete. Oprostite, ali taj otrov koji se luči dok gledate ili čitate sapunom omotane knjige i stripove što traju sat i četr'espet ili dva, i bilježe milijunske zarade i veliku gledanost ili idu petkom navečer na tko zna kojem programu, a sve u nakani da se Pinocchija u kinu ili s knjigom u krevetu, pridobije na jeftino suosjećanje ili identifikaciju (u potonjem slučaju drvenom lutku nema spasa!), odvratan. Taj antipatični kič vrijeđa ukus poput onih izloga od ranije. On koristi temu s kojom književnost i kinematografija, ali i privatni jezik imaju ozbiljnih teškoća – za zaradu. Ljubić ili srcoliki jastučić (mora deminutiv, pardon:), 30 ili 70 kuna ista stvar! Iskustvo govori u prilog tome da bi i Margaritine mimoze kad bi vam ih prodavao netko tko je nogu već pružio kroz vrata i dao vam nedvosmisleno do znanja da neće otići dok ne kupite i reprint šapirografirana Majstorova rukopisa i suzu Poncija Pilata koja migrenu pouzdano rješava (Seks i grad mi, primjerice, pada na pamet), postale odbojne. A kamoli ne to more kiča na čijoj se površini bezbrižno ljuljuška smeće koje su za sobom ostavili tankeri poput Stevena Spielberga, Barbare Cartland ili Jerry Springera. Mislim, nemojte tvrditi da niste opazili ni jednu cosmo-tigricu u tramvaju koja odaje dojam da bi u planiranom šopingu frajera na nekoj gadnoj rasprodaji mogla tržiti polovan primjerak mužjaka koji će, sudjelujući naravno aktivno, participacijom za ružu i malo pliša sa strane, svake veljače (ili baš te kobne), kad-tad dotični organ, čiji se šašavi prikaz, koji je inače simbol ljubavi, može zalijepiti svugdje, jednim udarcem prepoloviti na pola. (Ovdje bih se ispričala čitateljstvu na dužini pojedinih rečenica (prethodne, prije svega) ali ponekad je neke riječi lakše zaobići. Kad vam deset dana pred očima titraju gomile crvenih srdaca, odmorili biste malo oči.)

Jezik koji se boji samoga sebe, jezik čija je unutarnja dinamika kaotična, sklona trgovini, jezik što teško posreduje ono što je uostalom najteže posredovati i to podjednako u literaturi koliko i filmu, kazalištu ili pak likovnim umjetnostima, ne može ni privatno govoriti o ljubavi. Mislim čudi me da se još nitko nije dosjetio, sastavio i otisnuo šaljivu verziju leksikona zooloških tepalica (pa da vidimo koliko su imenice mačka, riba ili zmija mutirale) ili vodič za kvalitetan život bez emocija, posebno namijenjen ovisnicima o šopingu. Da ne bi bilo zabune, trgovina na koju ovdje mislim svoj uspjeh mjeri kvalitetom zaglupljivanja a ne novcem. Djeca u svojim čitankama nalaze 'poeziju' Vjekoslave Huljić, u karakterizaciju lika šegrta Hlapića savjesno dodaju i podatak da je on miš, i u času kad počnu postojati oni koji im se obraćaju u drugom licu množine, niti ne slute da tekstovi šlagera i blistavi osmjesi njihovih pjevača, nisu ništa drugo doli jeftina reprodukcija fikcije u koju je oportuno vjerovati koliko i u vjerodostojnost Méliesovih Selenita. Što pak ne znači da na Mjesecu nema života, nego da Seleniti-narod-lud nisu nužno njihov najuvjerljiviji prikaz. Nema sumnje da su svi supstituti ljubavnih izjava što nas lišavaju moralne dvojbe vezane za laganje ili pak rješavaju problem stida, bitno uvjerljiviji i kvalitetniji načini izražavanja osjećaja, ali što je sa osiromašenjem tog diskursa u medijima? Kako pišemo, mislimo i govorimo o ljubavi dok nas trgovci napastuju na svakom koraku? Ne znam, ali bih voljela misliti da tu čudnu stvar ipak prakticiramo u svakodnevnom životu, i to ne posežući za novčanikom. Da valuta sama po sebi još nije devalvirala i da mi ne treba neki svetac da mi iz izloga šapne ime tipa na kojeg ne mogu prestati misliti ili gurne u ruke jeftini ljubić.

Ana Grbac

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr