Zašto smo zaboravili sanjati?


Preminuli konobar ustaje, mi plješćemo glumcima, netko ustaje i odlazi van. Ali većina još uvijek sjedi, prestali smo pljeskati, već su i scenu počeli micati. Ponovo dolazi mrtvi konobar, nasmiješen, i opominje publiku da je predstava gotova.

U Močvari je 25. 2. upriličen scenski recital naslovljen “Pakao, raj, čistilište”. Recital je nastao u organizaciji društva pjesnika “Stepski vuk” i udruge “GAMAD”. Društvo pjesnika “Stepski vuk” ima iza sebe brojne nastupe koji su se do sada odvijali uglavnom po zadimljenim birtijama. To je iskustvo svakako utjecalo na stvaranje ideje i ugođaja ove kratke predstave koju je publika vrlo dobro prihvatila.
Scenu predstavlja šank u lijevom kutu, nekoliko stolova za kojima sjede glumci, i stol za glazbenike postavljen u desnom kutu pozornice. Pravi kavanski ugođaj stvorile su upaljene cigarete, vino koje se točilo za improviziranim šankom i žamor glumaca koji prijateljski čavrljaju i smiju se. Za šankom veseli konobar i jedna gitara koja prebire žice. Stihove počinje izgovarati muškarac naslonjen na šank. On vrlo sjetno, uz pratnju nježne gitare, izlaže u slikama svoju tugu, nostalgiju…Sjeća se nekakvih lijepih dana, žali za nekim drugim “ja”, osjeća se osamljeno, napušteno i promišlja smisao života. Pa tišina, i još uvijek gitara, a tužne i teške stihove preuzima stariji muškarac prepun ironije, gorčine, nezadovoljenosti. Taj muškarac čak prilazi ženama za susjednim stolom i nudi im svoje usluge. One ga odbijaju i okreću glavu. Pa još jedan monolog slijedi iz dubine scene, ponovo muški, sa gomilama slika iz sjećanja koje se guraju jedna na drugu, sustižu se i guše svoga mislioca. Ovaj se lik sjeća svoje drage i nekih davno zaboravljenih trenutaka ljubavi, gnjeva i prkosa. Zatim se javljaju sa posebnog stola žene- jedna neutješna, crna u duši, druga jednostavna i zamišljena, treća postavlja pitanja i problematizira ženski život kroz ulomke iz nekih nepoznatih, nepotpunih tuđih priča. U pravi trenutak konobar prekida žalopojke i poziva kavanske svirače da razbiju jal i ljudsku tugu. Shamrock Rovers ubijaju veselim ritmom snovitost situacije nabijene emocijama. Na kratko se svi uključuju u klicanje, povikivanje i radovanje. Ipak se nalaze u Raju.
Recital još uvijek traje dok se na isti način, sa svojim stihovima, ne predstave svi glumci na pozornici. Glazba uvijek upada u pravom trenu kada se svi već gušimo u slikama, asocijativnim nizovima i kompliciranim spletovima misli. Konobar umire, nasljeđuje ga netko drugi. Odnose ga sa pozornice. I tada je kraj. Ali mi još uvijek sjedimo i gledamo iz mračnog prostora za gledatelje. Preminuli konobar ustaje, mi plješćemo glumcima, netko ustaje i odlazi van. Ali većina još uvijek sjedi, prestali smo pljeskati, već su i scenu počeli micati. Ponovo dolazi mrtvi konobar, nasmiješen, i opominje publiku da je predstava gotova. Tek onda ustajemo i izlazimo van.
Što nas je prikovalo za mjesto? To nikako nisu formalno i sadržajno nesavršeni stihovi, niti forma koja je već viđena. Mislim da sam osjetila veliku količinu iskrenosti. Ljudi su pošteno izrekli sebe. I nije mi smetala ni sasvim prosječna gluma, niti krivi akcenti, pa ni gomila suvišnih slika koje bi se dalo pročišćavati da postignu sadržajnu ljepotu. Dirnula me suradnja mladih i starijih ljudi koji su podijelili jedan trenutak istine. Osjećala sam se kako tonem u neko drugo vrijeme, kako me hvata nostalgija za vremenima kada je Matoš podučavao pisanje soneta u birtiji na Gornjem Gradu, sjetila sam se Kavane Kavkaz i svih onih čuvenih lica koja su tamo sjedila…Sjetila sam se, upravo zbog pravog kavanskog ugođaja na sceni, zapravo svoje nacionalne kulturne prošlosti sa svim njezinim krasnim općim mjestima. Nisu me mimoišla ni opća mjesta moje biografije i sva ona gorčina koju osjećam kada pomislim na neostvarene ideje, nedotaknute ljubavi, nemoguće snove…Zašto smo zaboravili sanjati? Gdje su nestale ptice snova? Koje nas to obale čekaju negdje daleko i kakvi ćemo tamo stići? Hoćemo li ljubiti one koje smo očajnički željeli?Gdje je to mjesto na kojem se ostvaruju naše želje? Može li se umrijeti od tuge, ili zaborava? Za ovu vam predstavu ne treba nitko. Ako je želite pogledati, budite sami. Naručite piće, zapalite cigaretu, meditirajte na stihove. Ne promatrajte je kao kritičari, uzmite je neobavezno, tako ćete uživati. Ljudi koji stoje iza ove predstave predstavljaju se kao “određeni dušom i golom potrebom za preživljavanjem, uz zgražanje na spomen riječi institucija, civilizacija i ostalih patvorina, izmetina, otpada kvazi-bitka suvremenog društva.“ Shvatite ih kao nove egzistencijaliste koji u vama pokušavaju pobuditi razmišljanje o životu da biste se poslije osjećali bolje. Na mene je djelovalo.

Ivana Bašić

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr