Muza Frustracija i
             "supkulturni elitizam"

Prljavština je preuzimala najrazličitije oblike, one u jeziku i one iznad njega,
ne gubeći svoj pozitivan predznak, suptilnija kod Brešana, naglašenija kod Kvesića i Radakovića, pretjerana kod Valenta.

Kolikogod mi se u samom početku činila odbojnom ideja pokretanja Festivala, prvo Alternativne, a potom A književnosti, iz potrebe njene popularizacije tako da se ona izvede na seoske sajmove, vrati plemenskim ritualima pripovjedača s guslama, bradata je dama, izgleda, pobjedila sve predrasude. Književnost nam se vratila iz blata, jaruga, bojišta i gnojišta prerušena u drolju, kurvu, pičku, sisu.
I ako ne prepoznajete ljepotu te preobrazbe ili ne razumijete što je u tome dobro, onda ne poznajete dušu karnevala. A ovogodišnji FAK bio je upravo to. Književnost je mrtva, živjela književnost! Velike riječi, mora se priznati, jer svi mi jako dobro znamo koliko je lakše pljuvati, nego hvaliti. I ma koliko oštroj jezičini poput moje to teško pada, ovi su momci konačno zaslužili svaku hvalu.
Najveće iznenađenje bilo je da ni veliki gutači vatre, majstori iluzije poput Kelmana, Griffitsa i Welsha nisu bacili u sjenu naše isfrustrirane patuljke. Muza Frustracija izgleda da nadahnjuje bolje negoli ijedna njena prethodnica. A u ovim je krajevima svakako ne nedostaje. I svaka čast izbezumljenim nemoćnicima što su ponovno otkrili davno zaboravljeno oružje, prljavu izravnu riječ. I dok sladunjavi zvuci mrtvog jezika izbrušenih fraza lepršaju hodnicima na domjencima elitnih književnih večeri, grubi slang, jezik ulice i svakodnevice na FAK-u udara u glavu ili dupe, ovisno o tome gdje vam se nalaze uši. Ali, bilo bi pogrešno misliti da je snaga ovogodišnjeg Festivala bila u spuštanju kroz vulgarizme i žargonizme. Konačno smo prerasli oralnu fazu prizemljavanja koje je samo sebi svrha. Uronjeni smo u smrad i govna kako bismo iz njih izronili preporođeni. Prljavština je preuzimala najrazličitije oblike, one u jeziku i one iznad njega, ne gubeći svoj pozitivan predznak, suptilnija kod Brešana, naglašenija kod Kvesića i Radakovića, pretjerana kod Valenta.
A kakav je to tek bio show! Performans Radakovića nije nimalo zaostajao za izvedbom Irvina Welsha. Nova dimenzija koju čitana književnost dobiva ovim putem nije za odbaciti. Dimenzija je to ponovnog vraćanja književnosti u život iz kojeg je i uzeta.
Magija kruženja. Glasovi u riječi, riječi u glasove. Gore je, dolje je, nema ga.
Festival je završio. Prepustimo li opismenjavanje publike drugim za to predviđenim institucijama, suzdržimo li se od opasnih etiketa poput "supkulturnog elitizma" kakvom je sebe počastio sam organizator, ovakav Festival možda i ima nekakvu budućnost. Naime, dobra pisana riječ uvijek zaslužuje dobar glas.

Diana Ivandić

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr