Etnologija ča-rocka

Sanja Kalapoš: Rock po Istrijanski (Jesenski i Turk; 2002)

Za početak poželjno je da odmah odbacimo moguće zablude, prije čitanja, o tematici ove knjige: Ovdje nipošto nije riječ o rock umjetnosti u Istri, niti o položaju Istre u rock umjetnosti.
Ono što je fundamental ovog uratka sama autorica jednostavno je precizirala u samom podnaslovu dajući nam na znanje da je riječ «o popularnoj kulturi, regiji i identitetu», što je dakako tek površni uvid u ono što njezin rad pruža.

Sanja Kalapoš napisala je 'Rock Po Istrijanski' na temelju svoje doktorske disertacije koju je pak obranila u listopadu 2000. godine na Sveučilištu u Beču. Mlada etnologinja predstavlja inovaciju u pristupu pogleda na hrvatsko društvo i njegovu kulturu koje je kulminiralo u prošlom desetljeću ističući važnost svake zasebne regije i njegovog bogatstva. Osim što ovaj znanstveni rad – prvi ikada u Hrvatskoj - predstavlja sigurno polazište svim nadolazećim radovima sličnoga karaktera Kalapoš se potrudila stvoriti stručnu literaturu koja je dostupna, ne samo etnolozima, već i najobičnijim konzumentima, što je pohvalna činjenica s obzirom na ustaljenu težinu razumijevanja ovakovih knjiga. U njenom pristupu predočavanja
sprovedenog istraživanja stoji još jedna pozitivna činjenica, a to je da autorica nije izvršila povezivanje sa akterima koji čine glavni dio okupacije istraživanja. Štoviše, ona se nije ni ponijela tek samim indicijama, prožvakanim pravilima, povijesnim obilježjima i sl. već je i svaki segment koji je obrađivala podržala, na neki način, interaktivnim dijalozima, odnosno, brojnim razgovorima sa tako reći publikom – pripadnicima regije o čijem fenomenu iznenadnog isticanja i popularnosti ova knjiga progovara.

'Rock Po Istrijanski' je svojevrsno ogledalo na događanja sredinom devedesetih kada su regije u Hrvatskoj došle do svog izražaja baš kao i pripadajući im dijalekt. Kalapoš se fokusirala na istarski fenomen – promicanje istarskog govora, kulture i društvenog bogastva potpomognuto glazbenim pokretom ča-val 1994. godine (nazvan prema riječkoj
emisiji). Zanimljiv je prikaz druge strane medalje onog čega se većina zasigurno prisjeća tek kao glazbene inovacije – uvođenje dijalekta kao glavni način stvaranja umjetnosti – koju su činili takozvani glazbenici kao što su Alen Vitasović, Livio Morosin, pop-rock bendovi Gustafi i Šajeta, te široj publici i dan danas ne tako poznat legendarni Franci Blašković. Obraćajući pažnju na taj pokret Kalapoš je prikazala njegov utjecaj i
pokretačku snagu onog što se itekako naziralo: formiranje jednake pripadnosti jednoj državiisticanje važnosti svake regije.

Istra je dugi niz godina poznata po svojoj političkoj stabilnosti (IDS), po medijskoj skromnosti, ali i umjetnosti (glazba: ča-val). Makar umjetnički pokret više zapravo niti ne postoji svi umjetnici iz istoga i danas djeluju ne odilazeći od svojih korijena i prvotnih kreacija. Sve to, događaje u Istri, Kalapoš je vrlo lijepo zaokružila u ovom svom uratku prateći upravo tu formaciju identiteta, popularizaciju regionalne kulture i pripadnosti kroz oči mladeži.
Tome joj je ponajviše pridonijelo i uvođenje komunikativnog dijela u kojem o svemu dobiva iznimno impresivna stajališta jedanaestero Istrana.

Krajnji zaključak jest da je postignuto jedno izrazito uspješno istraživanje koje bi moglo pomoći u shvaćanju važnosti malih stvari i to ne samo političarima, koji ovdje mogu naći dosta lijekovitih metoda za svoju porušenu profesiju zatočenu u smiješno lošoj demagogiji, već svima kojima je prijekopotrebno upoznavanje sa vlastitom rodnom grudom,
ali iz perspektive promatrača i štovatelja, a ne opsesivnog idolopoklonika. Kalapoš može biti itekako zadovoljna sa postignutim, te se nadam da ovo nije posljedni uradak ovakvog tipa (društveno-humanistička znanost) u njenoj nadolazećoj karijeri.

Mario Marušić

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr