Hrvatska književna laž - epilog

Teško je zamisliti autoritet koji bi romanopisca-Mraovića razuvjerio da je kritičar-Zima svoj prigovor djelu plasirao na nagovor savjesti a ne na nagovor osobnog afiniteta. Pa tko bi se molim vas čvrsto ustoličenim velikanima/veteranima usudio u lice novine ili časopisa reći što misli o njegovu ili njezinu romanu? Ne sjećam se, naime, da sam pročitala poražavajuću kritiku upućenu Ferićevoj, Pavličićevoj ili prozi Vedrane Rudan, ali se živo mogu prisjetiti tako intoniranih elaborata posluženih uz kavu ili bolje rečeno, kave. Tko je za to odgovoran?

Nema tog zakona koji bi bio već dokazan za operaciju zbrajanja a koji ne bi vrijedio i za ovu književnu operaciju osim što će konačan zbroj zaista ostati nepoznanicom koja se umjesto x-om ili y-om može opisati i obilježiti tek upitnikom i uskličnikom. Zašto? Pa, taj dio je relativno jednostavno objasniti, jer od kad je literature pokretane ________________ (molim uvrstite sve ono što smatrate plauzibilnim izvorom književne inspiracije) od tad postoje i oni koji će slabo mareći za muze govoriti, pisati i uopće javno izricati svoj sud o tome što je od te literature dobro, a što loše. Ti se nazivaju kritičarima. Predrasude što ih je duga tradicija njihova međusobna neslaganja namrla zanimanju kritičara ne mogu se pobrojati (*za one koji imaju živaca na koncu teksta nalazi se sažeti prikaz temeljnog fonda), spoj tih dvaju literarnih komponenata otrovan je u toj mjeri da je usporedba sa živom, cijankalijem ili zmijskim otrovom neumjesna, a u slučajevima spora ponekad je nadležan i sud. Zašto? Pa iz tog tako jasnog i prozaičnog razloga što su dotična gospoda u neprestanom doticaju s onom kompleksnom ali tako poznatom ljudskom osobinom – taštinom. Kako dotična, nažalost, još nije postala smrtonosna i kako se odlično razvija u kombinaciji s drugim ljudskim manama, uzajamni nesporazum raste. Odnos pisaca i kritičara međutim ne može se opisati sintagmom "izravni konkurentski odnos" (pogotovo ne u Hrvatskoj gdje uspjeh neke knjige tržišno gledano malo do nimalo ovisi o mišljenju kritičara), jer su pogledi na književnost koje te dvije struke nude vrlo različiti. Praksa protiv vrijednosnog suda, pa kom opanci, kom obojci. Svjež primjer? Eto vam prepiske na relaciji Simo Mraović – Zdravko Zima. Mraović objavio roman, Zima napisao kritiku, otrov se počeo sintetizirati u intervjuima što su uslijedili. Kakva je bila kritika jasno vam je, vjerujem, iz uvoda. U popis argumenata za ocrnjivanje ušle su cigare (pretjerivat ću za potrebe priče - jeftine, hohštaplerske kaže jedan, skupe i fine, nedostupne prostačkom umu, tvrdi drugi), muškost na najopćenitijem nivou (ne samo onaj dio što se jeftinim geometrijskim pomagalom može izmjeriti), nacionalnost (i to po ključu gdje si bio, šta si radio kad je grmilo), babe po kojima se nacionalnost nasljeđuje, a hrvatski je dobio i novu riječ – romanoprasac ... ukratko posezalo se za svim raspoloživim uvredama koje na prvi pogled ne stanuju na nivou – 3 i kojima, samo na prvi pogled, nije dokinuta mogućnost da u svojoj bijedi ikada ugledaju svjetlo dana i udahnu čist zrak. Zanemarimo li činjenicu da su mediji u Hrvatskoj uglavnom nezasitni kada su u pitanju vijesti tog tipa (čitaj: prljavo rublje) i da sudjeluju u kreiranju te poetike s nivoa –3 i da će shodno tome nastaviti s objavljivanjem svakovrsnog neukusa pa tako i novih epizoda te prepiske, treba zaključiti da dotičnom polemikom nećemo puno profitirati, i to iz nekoliko razloga. Za početak teško je zamisliti autoritet koji bi romanopisca-Mraovića razuvjerio da je kritičar-Zima svoj prigovor djelu plasirao na nagovor savjesti a ne na nagovor osobnog afiniteta. Kako i bi kada se u ovom gradu u tim tijesnim kulturnim krugovima manje više svi međusobno poznaju i kada se prave kritike pišu na kavama gdje se žuč toči gdjekad i na litre. Pa tko bi se molim vas čvrsto ustoličenim velikanima/veteranima usudio u lice novine ili časopisa reći što misli o njegovu ili njezinu romanu? Jedan (ali ne i jedini takav) posudio je ime leksikografskom zavodu, opalio nekolicinu žustrih šamara, neke i uskratio, pa ga se i danas još pribojavamo (citirajući ga kada se god za to pruži prilika). Ne sjećam se, naime, da sam pročitala poražavajuću kritiku upućenu Ferićevoj, Pavličićevoj ili prozi Vedrane Rudan, ali se živo mogu prisjetiti tako intoniranih elaborata posluženih uz kavu ili bolje rečeno, kave. Tko je za to odgovoran? Mizerna kvadratura namijenjena kulturnom životu ili pak šugava državna apanaža ne mogu se smatrati dovoljnom izlikom jer taj prostor ne podliježe samo surovim materijalnim mjerilima. Autocenzura (jer prave cenzure sve je manje, mora se priznati) rezultat je mehanizma znanog kao linija manjeg otpora, no tko bi volio da ga u gradu u kojem živi osim prodavačica u trgovini, najbliže rodbine, liječnika, policajaca i nezainteresiranih lica nitko ne pozdravlja. Jer nije to više pitanje jedne osobno shvaćene kritike kada tu istu kritiku tragično proživljava i ostatak klana što ne daj bože stoji iza pisca. Plašimo li se više od svega da postoje ljudi koji čitaju misli ili vlastite slobode da govorimo i pišemo ono što mislimo pod uvjetom da se možemo prisjetiti što je to točno. U slučaju Mraović-Zima problem nije u tome da se mišljenje kritičara razlikuje od napisanog. Naprotiv, problem je u tome što se kritike (predznak pri tome nije važan) uistinu rijetko pišu a da kritičar prethodno nije zauzeo napadački ili obrambeni stav, kao da je u toj strategiji ophođenja s taštinom potrebno na ruke navući nekoliko vrsta rukavica (one gumene kirurške pretpostavljam čine jedan od tih nekoliko pari). Nevažno je pri tome kakav je uistinu Mraovićev roman. Pa da je i najgori ikad napisan, i da je zaslužio kritiku od čije negativnosti zastaje dah (a takva se u nedavnoj povijesti domaće literature nije zalomila), kakvog smisla ima puniti plahte časopisa i novina žučljivim prepirkama? Samo zato da bi se taštine isprale od mulja koji nam je klaustrofobična kulturna scena namrla? Koja se perspektiva u tom smislu u razvoju odnosa pisac/kritičar nazire? Neću odgovoriti na to pitanje jer biste me jednom za svagda pohranili u recycle bin ispunjen nepopravljivim pesimistima, ali ću vam reći da se uz ponašanje medija koji se gorljivo bave ustoličivanjem novog pozitivizma i stvaranjem instant zvijezda (ne zaboravite da je Michal Wievegh veća zvijezda u Hrvatskoj negoli u Češkoj) niti u objektivnoj, racionalnoj i pomirljivoj viziji lokalne budućnosti, nema puno nade! Arbitri će i dalje na svojim leđima nositi teret omražene vrste, pisci se na njih ljutiti. Kad petoro aktivnih književnih kritičara u Hrvatskoj napusti scenu, pretpostavljam da će s jednakom dozom ironije kojom se Slamnig prisjeća izumrle ptice dodo, kulturnjaci odahnuti s rečenicom: "O, baš je dobro što su ošli!"

*
a) najraširenije predrasude (do razmjera pandemije!): onaj što biste ga najradije šakom? mufljuz bez ideje, stava i formalnog obrazovanja? zabadalo? čovjek s ukusom u koji vi baš i ne vjerujete ali znate da ga posjeduje (da, baš)? lažljivac? ulizica? štreber? propali pisac?; b) pandani u životinjskom svijetu: svinja, majmun, stoka (zbirna imenica čija je upotreba vrlo zanimljiva u kontekstu kritičara), lisica (napose onda kada se ismijava njegova lukavost)...;c) dijelovi tijela koji mogu poslužiti kao supstitucija: guzica, pizda (ukratko samo od pasa na niže već prihvaćeno kao potencijalno nečisto među velikim puritancima koji osobito dobro uspijevaju među malograđanima!); d) staleški intonirane uvrede s društveno dvojbenom konotacijom: seljačina (bez augmentativa gotovo da i ne vrijeđa), kmet...
e) (prosto s)mislene imenice: đubre, seljačina, drkadžija, smrad (nije pretjerano prosto, ali uz hračak zvonki odlično vrijeđa...), kurva (ide uz prasica vidi b); stupnjevi retardacije i duševne bolesti: debil, imbecil, oligofren (o, da i to se koristi), mongoloid...

Ana Grbac

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr