Kakva je bila 2002.?

   U času kada vam se čini
da ne možemo uvoziti gore kretene koji se još k tome nazivaju piscima, negdje preko 5-6 granica upravo sjedi nadri-pisac i piše nadnaravno dobar roman (žanr nije važan!) što će ga još ne-daj-bože ekranizirati, čekajući da ga se prevede na dvadeset jezika među kojima se neizostavno nalazi i loš hrvatski. Tko će to čitati?
Mi, i to po a) službenoj dužnosti, b) zato što smo ukoričenog mrčitelja papira dobili za rođendan, c) zato što smo i sami nasjeli na reklamu


Kakva je bila izdavačka i književna berba 2002.? Hoćemo li ju pamtiti po nečem posebnom ili ćemo ju s olakšanjem zaboraviti jednom kada bude iza nas? Retorička pitanja? Ne, nisu.U vremena koje bismo, predlažem, mogli podijeliti na vrijeme omraženog nameta na knjigu i ono poslije njega, bez obzira na to što su knjige proizvodno i potrošački pojeftinile, neke se stvari ne mijenjaju. Statistika, na primjer, i dalje govori u prilog nikad razjašnjenoj tezi da se među izdavačima krije nevjerojatna količina entuzijasta. U prvoj polovici 2002. iz tiskara je u knjižare, a sve posredstvom izdavača, doputovalo više knjiga nego u cijeloj 2001. Druga polovica je, ponovno
statistički gledano, dodatno popravila prosjek. No, valjalo bi se zapitati u kakvom su odnosu statistika i kvaliteta. Optimizam (to je valjda stanje kompatibilno s entuzijazmom) bi nalagao da se izvede, manje-više neishitren zaključak, da je kada se količina poveća iz nje moguće izlučiti više onog kvalitetnog. Pesimizam bi
(kompatibilan u našoj situaciji s realnim pogledom na stvari), naravno, radije zakomplicirao stvari i hrabro ustvrdio da u relaciji statistike i kvalitete vlada kaos, i da činjenica da je u 2002. objavljeno više knjiga, zapravo, za kvalitetu ne znači mnogo. To pritom, ne znači da u (ako ljubazno odračunate preostalih 14 dana)
prošloj godini nije objavljeno ništa zanimljivo ili ništa spomena vrijedno! Dapače, barem 100 naslova (osjećate li revni prizvuk komercijalnog?) bi u različitim kategorijama u ovoj prilici zaslužio spominjanje po dobru.

Čemu onda taj nezadovoljni ton? On, proizlazi iz činjenice da su mnogi prijevodi na koje smo tako dugo čekali zaista loši, da urednici mnogih izdavačkih kuća nemaju pojma o svom poslu, da kritičari ni u 2002. nisu do kraja odradili svoj posao i uputili prave riječi na prave adrese, da emisije koje se bave kulturom i dalje više drže do
žutila nego do informacije, da su se top liste najprodavanijih knjiga nastavile besramno falsificirati, da ljudi i dalje uzgajaju predrasudu da su i čitanje i kultura najdosadnija stvar na svijetu, da su životopisi autora relevantniji (ponekad i njihovi horoskopi!) od onoga što pišu, da nam je domaća produkcija generalno gledano još u nesvijesti i da se u pomanjkanju solidne literature svašta proglašava dobrim i hvali na sva usta, da, ukratko, ne valja gdje god takneš i da se sve to skupa održava samo na razini privida.

Što je tu novo? Ništa, osim činjenice da što dulje budemo, bez obzira na promjene na obrazu kao mitskom organu koji navodno loše podnosi bruku, održavali situaciju takvom, to ćemo se sve slabije moći prisjetiti vremena kada je nešto i funkcioniralo. Kada je ekipa 60-ih kukala kako nikada nije bilo gore, nisu ni slutili u kojoj mjeri na ovim prostorima ona izlizana poslovica "žalit će drumovi Turaka" pali. Da, u času kada vam se čini da ne možemo uvoziti gore kretene koji se još k tome nazivaju piscima, negdje preko 5-6 granica i bar dvije vize upravo sjedi nadri-pisac
i piše nadnaravno dobar roman (žanr nije važan!) što će ga još ne-daj-bože ekranizirati, čekajući da ga se prevede na dvadeset jezika među kojima se neizostavno nalazi i loš hrvatski.

Tko će to čitati? Mi, i to po a) službenoj dužnosti, b) zato što smo ukoričenog mrčitelja papira dobili za rođendan, c) zato što smo i sami nasjeli na reklamu. Koja god opcija bila u pitanju, vjerujem da će vam obrazi i dalje stajati na mjestu, ali što je s onima koji su gladni dobre i u najboljem smislu te riječi, zabavne literature? Njima ostaje da i dalje paralelnim sustavom informiranja prikupljaju relevantne podatke, pročitaju u dva mjeseca sve spomena vrijedno, ponešto od toga nekim čudom i kupe, obilaze knjižnice u potrazi za skrivenim i nepokradenim biserima i
na spomen 2002. još jače nabiju jastuk na glavu. A 2003.? Samo mi Turci padaju na pamet. Oni iz poslovice, naravno.

Ana Grbac

Želite li komentirati članak? Pošaljite e-mail na fusnota@fusnota.hr